Kako radimo?
Iz perspektive voditeljice programa
Kako zamišljate Sigurnu kuću? Što mislite da se tu događa, tko tu živi i pod kojim ‘uvjetima’ i ‘pravilima’? Osvijetlit ćemo i pojasniti o kakvom se mjestu ustvari radi prikazom rada i dugogodišnjeg djelovanja naše stručnjakinje psihologinje Paule Bogović, voditeljice Skloništa i savjetovališta za žene i djecu nasilja u obitelji:
1. Kako je raditi u Sigurnoj kući?
Privilegija je biti dio života žena i djece koji mijenjaju svoje živote, koji istražuju različite mogućnosti, koji donose odluke i uzimaju život u svoje ruke. Često nas pitaju kako možemo raditi takav posao.
Mišljenja sam da u malo kojoj prilici radeći u takozvanim pomagačkim strukama, možete vidjeti ovoliko brze i značajne promjene kao kod žena koje su žrtve obiteljskog nasilja i koje dobiju priliku za promjenu. Ne zaboravite, žrtva može biti svatko! Karakteristična žrtva ne postoji, to može biti svatko od nas. I što onda radimo?! Naučili smo ne osuđivati niti prosuđivati, nego razumjeti, zaista razumjeti, nije uvijek lako niti jednostavno, no nismo tu da bi bilo jednostavno, nego da bi napravili promjenu!I onda to ide ovako – sve svoje predrasude ostavimo sa strane i samo gledamo i slušamo i nudimo lepezu mogućnosti iz koje svatko za sebe uzima što mu treba.
Kazališta predstava “Ovo bi mogao biti moj razred”, redateljice Anice Tomić i dramaturginje Jelene Kovačić, u suradnji s dramaturgom i piscem Janom Samekom, istražuje temu vršnjačkog nasilja i njegovih različitih pojavnih oblika.
U programskoj knjižici predstave, u izdanju NK-a Ivana pl. Zajca, objavljen je razgovor s našim Anom Fabijan i Mašom Komadinom, o iskustvima rada s djecom i mladima – kako s onima koji imaju iskustvo vršnjačkog nasilja kao žrtve, tako i s onima koji su bili u ulozi počinitelja.
U razgovorima s mladima počiniteljima kaznenih djela, od kojih su i ona vezana za vršnjačko nasilje, mnogi od njih govore o trenucima impulzivne reakcije, u kojima nisu sposobni jasno predvidjeti posljedice svojih postupaka, odnosno imaju namjeru da to bude samo šala. Često nisu namjerno okrutni, nego jednostavno još nisu dovoljno zreli razumjeti uzročno-posljedične veze svojih postupaka i štetu koju njima nanose drugima. Također, u virtualnom prostoru izostaje iskustvo u kojem počinitelj neposredno sagledava posljedice svojih postupaka na žrtvu, a time često izostaje i razvoj empatije.
Upravo zato, kada zbog prijave nezakonitog ponašanja budu uključeni u sustav i upućeni u izvršavanje mjere posebne obveze psihosocijalnog tretmana, mladima se otvara prilika da kroz psihoterapijski odnos bolje razumiju svoje ponašanje, ali i potrebe, preuzmu odgovornost i usvoje nova, prihvatljiva i po njih i njihovu okolinu zdrava ponašanja. Takvi procesi nisu usmjereni na sankcioniranje, već na stvaranje prostora za osobni rast, razvoj svojih potencijala, mijenjanje stavove i očekivanja od sebe i svog života.
Kazalište nas je ovog puta podsjetilo na ono što stručnjaci, roditelji, nastavnici i mladi svakodnevno žive: da nijedna priča nije crno-bijela i da su podrška, razumijevanje, ali i preuzimanje odgovornosti preduvjeti promjene.
Iz perspektive voditeljice programa
Kako zamišljate Sigurnu kuću? Što mislite da se tu događa, tko tu živi i pod kojim ‘uvjetima’ i ‘pravilima’? Osvijetlit ćemo i pojasniti o kakvom se mjestu ustvari radi prikazom rada i dugogodišnjeg djelovanja naše stručnjakinje psihologinje Paule Bogović, voditeljice Skloništa i savjetovališta za žene i djecu nasilja u obitelji:
1. Kako je raditi u Sigurnoj kući?
Privilegija je biti dio života žena i djece koji mijenjaju svoje živote, koji istražuju različite mogućnosti, koji donose odluke i uzimaju život u svoje ruke. Često nas pitaju kako možemo raditi takav posao.
Mišljenja sam da u malo kojoj prilici radeći u takozvanim pomagačkim strukama, možete vidjeti ovoliko brze i značajne promjene kao kod žena koje su žrtve obiteljskog nasilja i koje dobiju priliku za promjenu. Ne zaboravite, žrtva može biti svatko! Karakteristična žrtva ne postoji, to može biti svatko od nas. I što onda radimo?! Naučili smo ne osuđivati niti prosuđivati, nego razumjeti, zaista razumjeti, nije uvijek lako niti jednostavno, no nismo tu da bi bilo jednostavno, nego da bi napravili promjenu!I onda to ide ovako – sve svoje predrasude ostavimo sa strane i samo gledamo i slušamo i nudimo lepezu mogućnosti iz koje svatko za sebe uzima što mu treba.
Kazališta predstava “Ovo bi mogao biti moj razred”, redateljice Anice Tomić i dramaturginje Jelene Kovačić, u suradnji s dramaturgom i piscem Janom Samekom, istražuje temu vršnjačkog nasilja i njegovih različitih pojavnih oblika.
U programskoj knjižici predstave, u izdanju NK-a Ivana pl. Zajca, objavljen je razgovor s našim Anom Fabijan i Mašom Komadinom, o iskustvima rada s djecom i mladima – kako s onima koji imaju iskustvo vršnjačkog nasilja kao žrtve, tako i s onima koji su bili u ulozi počinitelja.
U razgovorima s mladima počiniteljima kaznenih djela, od kojih su i ona vezana za vršnjačko nasilje, mnogi od njih govore o trenucima impulzivne reakcije, u kojima nisu sposobni jasno predvidjeti posljedice svojih postupaka, odnosno imaju namjeru da to bude samo šala. Često nisu namjerno okrutni, nego jednostavno još nisu dovoljno zreli razumjeti uzročno-posljedične veze svojih postupaka i štetu koju njima nanose drugima. Također, u virtualnom prostoru izostaje iskustvo u kojem počinitelj neposredno sagledava posljedice svojih postupaka na žrtvu, a time često izostaje i razvoj empatije.
Upravo zato, kada zbog prijave nezakonitog ponašanja budu uključeni u sustav i upućeni u izvršavanje mjere posebne obveze psihosocijalnog tretmana, mladima se otvara prilika da kroz psihoterapijski odnos bolje razumiju svoje ponašanje, ali i potrebe, preuzmu odgovornost i usvoje nova, prihvatljiva i po njih i njihovu okolinu zdrava ponašanja. Takvi procesi nisu usmjereni na sankcioniranje, već na stvaranje prostora za osobni rast, razvoj svojih potencijala, mijenjanje stavove i očekivanja od sebe i svog života.
Kazalište nas je ovog puta podsjetilo na ono što stručnjaci, roditelji, nastavnici i mladi svakodnevno žive: da nijedna priča nije crno-bijela i da su podrška, razumijevanje, ali i preuzimanje odgovornosti preduvjeti promjene.
Na Radio Roži voditelj psihosocijalnog tretmana počinitelja nasilja u obitelji, Daniel Antunović, govorio je o zakonskim odredbama za provođenje takvog programa, njegovim ciljevima i načelima. Također komentirao je uspješnost provođenja tretmana te njegovog značaja u borbi protiv rodno uvjetovanog nasilja. Poslušajte ga.
Možete ju poslušati i na ovom linku.
Zanima li vas zašto djeca i mladi dolaze u naše Savjetovalište? Tko ih dovodi, bune li se, ostaju li, što nam kažu nakon nekog vremena i što sami učimo promatrajući njihovo ponašanje, promjene koje postižu i slušajući ih otvorenog uma, svjesni svojih predrasuda i interpretacija u koje ‘skližemo’ kao ‘stručnjaci’?
Možda se dvoumite da li potražiti stručnu podršku za sebe ili svoje dijete ali ne znate koji je cilj savjetovanja i o čemu se tamo razgovara? Tko uopće kaže što bi trebao biti cilj ili tko uopće bira teme razgovora?
Možda ste pak stručnjak/inja koji s nama dijeli isti ili sličan posao i zanima vas naše iskustvo i način na koji stvaramo prostore podrške djeci, mladim osobama i njihovim obiteljima u kojem njegujemo inkluzivan, participativan i sistemski pristup.
U svakom slučaju, pozivamo vas da poslušate polusatni razgovor na Laganini FM Rijeka, s našom Mašom Komadinom, psihologinjom koju možete sresti u našem Savjetovalištu za djecu i mlade i njegovom Laboratoriju za učenje.
Na Radio Roži voditelj psihosocijalnog tretmana počinitelja nasilja u obitelji, Daniel Antunović, govorio je o zakonskim odredbama za provođenje takvog programa, njegovim ciljevima i načelima. Također komentirao je uspješnost provođenja tretmana te njegovog značaja u borbi protiv rodno uvjetovanog nasilja. Možete ju poslušati i na ovom linku.
UZOR je prije 15 godina započeo djelovati iz četiri uredske prostorije u najmu, u vlasništvu Grada Rijeke. Uredska stolica, stol, ormarić manji i veći – i to je uglavnom sve! To su bila vremena promišljanja o kvaliteti i vrsti programa i usluga, o načinima financiranja. O opstanku!
Danas je UZOR na putu uređenja velike osme, odnosno devete prostorije, stvarane po mjeri korisnika i po mjeri razvoja samog UZORa.
Unatrag par godina dogodio se prostor za promjenu, za promišljanje o potrebama naših raznolikih korisnika i korisnica, znajući kakve dobrobiti za učenje, opuštanje, stvaranje odnosa i povjerenje ima upravo izgled prostora u kojega po prvi puta kročimo.
Prostor Skloništa također se godinama mijenjao i prilagođavao svojim korisnicima, ženama i djeci, koji su svojom predanošću doprinijeli tome da se očuva njegova najznačajnija prednost – tajnost adrese kako bi i dalje mogao pružati sigurnost.
Sada smo šareniji, mekši, pristupačniji, slobodniji, fleksibilniji, opušteniji…
Naša druženja često izlaze iz okvira poznatosti i sigurne baze pa se tako volimo seliti u obližnje parkove, na plažu, u šumu ili na poučne staze, osvajati nove vrhove, biti dio kazališne ili kino predstave te umjetničke radionice, sudjelovati u humanitarnim aktivnostima na botelu ili u azilu za pse, stjecati nove vještine u labirint parku ili dvorištu stambenih zgrada…
Nove lokacije stvaraju nove prilike za učenje, za zadovoljavanjem potrebe za izazovom i uzbuđenjem na primjeren način. Ujedno, to je i prilika za zabavu i druženje. Naše prostore katkad pretvorimo u mjesto idealno za ljetnu igraonicu ili filmske večeri na kojima uvijek iznova stvaramo priliku za neke nove ideje, doživljaje i razumijevanje svijeta.
Osim ovih fleksibilnih, inkluzivnih i participativnih zemaljskih prostora, naš identitet prenosimo i širimo u paralelan svijet, obogaćujući tako virtualnu dimenziju društva.
