Razgovarala Katarina Mažuran, voditeljica razvoja programa publike

Katarina Mažuran: Tko su korisnici udruge Uzor i na koji način radite s djecom i mladima?

Ana Fabijan i Maša Komadina: Udruga „Uzor“ okuplja zbilja šaroliku populaciju korisnika, od rada sa ženama i djecom žrtvama obiteljskog nasilja, rada s počiniteljima nasilja do neposrednog rada s djecom i mladima te njihovim roditeljima, skrbnicima, bakama, djedovima… Ono što često ističemo kao vrijedno i nešto što čini razliku u našem radu upravo je način na koji pristupamo svakom korisniku, pa tako i djeci i mladima. Zauzimajući u dijalogu ravnopravnu poziciju, pokazujući zainteresiranost te odsustvo osuđivanja i sveprisutne pozicije znanja, s vremenom otvaramo siguran prostor unutar kojega se može dogoditi proces promjene. Na našim susretima zajednički kritički propitujemo ideje s kojima mladi dolaze, njihove ciljeve terapije ili tretmana, promišljamo o novim mogućim scenarijima njihova života, slušamo i provjeravamo što smo čuli i kako smo ih razumjeli, argumentiramo, dijelimo znanja, usmjeravamo ih na resurse i vještine koje u njima prepoznajemo te postajemo saveznici u postizanju željene promjene. Stvoreni odnos pažljivo njegujemo i gradimo.

KM: Tko je, po vašem mišljenju, odgovoran za nasilje među vršnjacima? Koliko tu možemo kriviti djecu?

AF i MK: Često s mladima razgovaramo o osobnoj odgovornosti i posljedicama koje za njih može imati odabir specifičnog ponašanja. Izvan dosega njihove osobne odgovornosti, uronjeni su u sredinu u kojoj odrastaju s vrijednostima preuzetim od odraslih (roditelja, nastavnika…) vršnjaka, medija, influencera, kao i društvenih normi iz kojih uče što je normalno, prihvatljivo ili čak poželjno. U takvom okruženju osobna odgovornost je važna, ali nedovoljna. Stoga djecu ne možemo kriviti, nego ih podržavati i napraviti prostor u kojem percipiraju da su podržane neke drugačije vrijednosti poput empatije, poštovanja, pomaganja te netolerancije prema nasilju u bilo kojem obliku. A odgovornost leži na svima nama koji dijelimo i održavamo vrijednosti i obrasce ponašanja u kojima ova djeca odrastaju.

KM: Što je specifično za cyber nasilje?

AF i MK: Cyberbullying je posebno izazovan jer nema „pauze“. Nekada je najčešće škola bila mjesto gdje se nasilje događalo, a dom sigurna zona — danas se to preklapa. Online nasilje može biti stalno prisutno, često anonimno i vidljivo velikom broju ljudi. U tom nepreglednom virtualnom okruženju mladi su uronjeni u kontekst u kojem anonimnost, lažni identiteti i stalna dostupnost žrtve stvaraju poseban oblik nasilja, produbljujući sram, strah i poniženje. Također, ovaj prostor stvara neke sasvim nove oblike zlostavljanja: nasilne napade na privatnost (otkrivanje osobnih informacija o drugima, „provaljivanje“ u tuđe e-mail adrese), kreiranje internetskih stranica (blogova) koje sadrže priče, fotografije, video uratke, od kojih su nerijetko mnogi sadržaji lažni i stvoreni uz pomoć AI alata. I odnos moći se mijenja, kao i karakteristike počinitelja nasilja. Superiornost počinitelja u virtualnom svijetu proizlazi iz digitalnih kompetencija ili posjedovanja određenih sadržaja. To je dovelo do činjenice da se u virtualnom okruženju broj počinitelja znatno povećao. Prema nekim recentnim istraživanjima čak je 1/3 mladih u osmim razredima doživjelo ili počinilo cyber nasilje.

KM: Jesu li djeca svjesna posljedica svojih, ponekad nepromišljenih, postupaka u virtualnom svijetu?

AF i MK: U radu s mladima mnogi verbaliziraju o trenutku impulzivne reakcije i potrebe za činjenjem u kojem nisu sposobni jasno predvidjeti posljedice, odnosno imaju namjeru da to bude samo šala. Često nisu zli niti namjerno okrutni, nego samo nezreli za procjenu emocionalne štete koju nanose drugima. Također, u virtualnom prostoru, izostaje iskustvo u kojem počinitelj izravno sagledava posljedice učinjenog na žrtvu, a onda i empatija. Činjenica je da svako dijete i svaka mlada osoba gaje iste potrebe: za jasnim granicama, emocionalnom sigurnosti, prilikama za uspjeh, za konstruktivno provođenje slobodnog vremena, potrebom da budu viđeni, da ih se čuje i uvažava te da u takvom okruženju mogu razvijati svoje potencijale, mijenjati stavove i očekivanja od sebe i svog života. Odgovarajući kao društvo na takve potrebe, svako iz svoje uloge, možemo puno učiniti na prevenciji ovakvih ponašanja.

KM: Imaju li djeca koja doživljavaju ili sudjeluju u nasilju informacije kome se i kako obratiti za pomoć?

AF i MK: U radu s mladima često čujemo da bi ili su htjeli potražiti pomoć, no bilo ih je sram, strah od reakcije vršnjaka, reakcije roditelja, osuđivanja, strah od neizvjesnosti, od pogoršanja cjelokupne situacije. U praksi se pokazuje kako imaju najbolju prijateljicu ili prijatelja u koje imaju povjerenje i odluče podijeliti kroz što prolaze i s čime se nose u nekom trenutku. U tom smislu mladi možda imaju općenito znanje o tome da postoje neke stručne osobe kojima se mogu obratiti, ali im je nejasno koji je najsigurniji i najmanje stigmatizirajući način prijave, osobito kada pomoć moraju potražiti izvan vlastite obitelji.

KM: Po vašem iskustvu, ima li većina djece danas podršku i sugovornike u svojim roditeljima ili široj obitelji i školi i stručnim službama?

AF i MK: Vjerujemo da djeca i mladi načelno imaju podršku, ali je pitanje koliko smo ni mi odrasli kompetentni nositi se s izazovima ovog doba, koji je bitno drugačiji od onog u kojem smo odrastali i o kojem smo učili i koji se događa po prvi put. Zbog toga zajedno s njima koračamo ovim digitalnim dobom i učimo putem, a da i sami ne možemo predvidjeti što nam sve donosi budućnost, u tom kontekstu. U svakom je slučaju neupitno da moramo aktivno raditi na stvaranju vrijednosti sigurnog prostora za prijavu nasilja, empatije i podrške, jer cijeli sustav — roditelji, škola, stručnjaci, društvene mreže i zakon — dijele odgovornost za svako pojedino dijete i mladu osobu koja biva izložena ovakvoj vrsti nasilja.

KM: Mislite li da je kazalište i predstava za mlade i o mladima dobar način za progovaranje o ovakvim temama?

AF i MK: Često organiziramo odlazak na filmske projekcije ili dobno prilagođene predstave. Ono što kazališna umjetnost čini jest to da nas povuče unutar priče i dopusti nam da sami osjećamo, prepoznajemo i interpretiramo radnju. U likovima i situacijama koje vidimo na sceni, zrcalimo dijelove vlastitog svijeta i odnosa, te nam novo, vlastito iskustvo ostaje dublje upisano. Predstava također otvara i novi emotivni prostor kao i novu perspektivu.

Ana Fabijan i Maša Komadina su programske voditeljice u Udruzi „Uzor“. iNekad Udruga za zaštitu obitelji — Rijeka, danas Udruga UZOR — trenutno broji 7 zaposlenika: 1 psihologa i 4 psihologinje i psihoterapeutkinje, 1 socijalnu radnicu i 1 magistru pedagogije. U proteklih 15 godina, ekipiranost i stručnost djelatnika i djelatnica dovela je do razvoja Udruge, a samim time i razvoja i nadopune njena tri temeljna programa: Skloništa i savjetovališta za žene i djecu žrtve nasilja, Rad s kazneno prijavljenim mladima te program Psihosocijalnog tretmana za počinitelje nasilja u obitelji — koja su prerasla svoju početnu ideju kako bi odgovorili na promjene i aktualne potrebe skupinama za i s kojima djelujemo.