Iz perspektive provoditelja programa

Nanad Karabaić, po zanimanju socijalni pedagog i psihoterapeut, od 2007. godine u udruzi U.Z.O.R. provodi individualno, obiteljsko i grupno savjetovanje s adolescentima i njihovim roditeljima. Pročitajte što on vrednuje i njeguje kroz svoje dugogodišnje iskustvo provođenja mjere posebne obveze:

PITANJE: Što mlade dovede u UZOR?
Nenad Karabaić: Mladi u Uzor najčešće budu upućeni i to od strane sudova ili Općinskog državnog odvjetništva kada im se izreknu mjera posebne obveze što bi značilo da ih oni uvjetuju da dođu u U.Z.O.R. na savjetovanje koje traje od 6 do 12 mjeseci.  No već neko vrijeme u Udruzi imamo i naš laboratorij za učenje u koji se mladi ili njihovi roditelji mogu javiti bez uputnice. Dakle bilo tko, tko je u potrebi da s nekim popriča, da dobije besplatnu pomoć u učenju ili tko želi kvalitetnije provesti slobodno vrijeme.

PITANJE: Znači, većina mladih ne odluči se doći k vama svojom voljom? To izgleda zahtjevno. Što činite i kako radite u takvom slučaju?
Nenad Karabaić: Pa izgleda zahtjevno, ali zapravo nije. Mladi ljudi su jako otvoreni i vrlo direktni i to je razlog radi čega jako volim s njima pričati. Početna pozicija im zapravo uopće nije lagana. Em što su ih ulovili da su počinili neko kazneno djelo, em su zajedno s roditeljima bili na policiji, Odvjetništvu, Centru za soc. skrb…i sad još moraju ići po nalogu s nekim pričati o sebi. Meni to osobno uopće ne bi bilo lagano (ne znaš tko je taj s kime moram pričati, kako to izgleda, što će me pitati, je li to još jedan u nizu odraslih koji zapravo uopće neće pričati sa mnom već govoriti kako ja moram misliti i što trebam raditi...). Ako se s te strane pogleda tj. razumije ova situacija onda se i taj početni razgovor može kreirati upravo s tim razumijevanjem i prihvatiti sve s čime oni dolaze. Na ovaj način prepustimo se otvorenom razgovoru u kojem je sve ok ukoliko poštujemo jedni druge. Po mom iskustvu mladi ljudi nemaju uopće problema razgovarati u ovakvoj atmosferi. No naravno  važno je i ono o čemu razgovaramo…  

PITANJE: Recite nam nešto više o tome? O toj 'atmosferi' koju spominjete.
Nenad Karabaić: Atmosfera kao pojam u psihoterapiji je nešto o čemu sam mnogo promišljao i trudim se koristiti ju ili točnije sukreirati ju tijekom terapijskih (savjetodavnih) susreta. Za mene atmosfera podrazumijeva zainteresiranost, posvećenost i pažljivost prema čovjeku koji mi dopušta da s njim uđem u dijalog. Dijalog za mene nije nešto u što se nekoga može ugurati.  Sugovornika se može pozvati na dijalog, a na meni kao psihoterapeutu je da budem odgovoran prema načinu na koji to radim. To stavljam na svoja leđa. Često u prvom razgovoru pitam mlade ljude tko je stručnjak u sobi u kojoj se nalazimo. Oni naravno kuže da postoji neka kvaka u tom pitanju pa krenu promišljati i to već postaje početak dijaloga. Najčešće ipak odgovore kako sam to ja.. Što je odgovor oko kojeg bi se mi odrasli trebali dobro zapitati čemu mi to učimo našu djecu? Zar smo mi stručnjaci za njih?? Kada krenemo o tome daljnje promišljati brzo postane logično kako su ipak oni stručnjaci za sebe. Dobar argument tome u prilog je što mene o njima pojedinačno nije nitko nikada učio u ni jednoj školi, fakultetu ili psihoterapijskoj edukaciji. Atmosfera u terapijskom razgovoru postiže se i uvažavanjem ravnopravnosti. I to nije prazna fraza. Pričate s mladim ljudima koji intuitivno dobro razumiju jeste li autentični u toj ideji.   Terapijski razgovor bez ravnopravnosti za mene ne postoji!

PITANJE: Koji je cilj takvog savjetovanja tj. mjere posebne obveze?
Nenad Karabaić: Cilj mjere je pružiti mogućnost mladim ljudima da naprave promjenu u svojim izborima ponašanja. S jedne strane to može značiti odustajanje od daljnjeg činjenja kaznenih djela, uspješno završavanje škole, unapređenje odnosa u obitelji, ali i puno šire primjerice: završavanje auto škole, rješavanje konflikta s prijateljem, bolje razumijevanje adolescentne veze, upoznavanje svojih prednosti, okušavanje u nekoj novoj aktivnosti i slično. Ishod našeg zajedničkog procesa je definitivno povećavanje zadovoljstva samim sobom.

PITANJE: O čemu razgovarate tijekom susreta? Kojim se temama bavite?
Nenad Karabaić: Teme su zaista različite i definitivno su mnogo šire od početne ideje s kojom mnogi mladi dolaze, a to je da ćemo pričati o kaznenom djelu i da će ih se kritizirati  u tome. S obzirom na to da savjetovanje koje provodim nije „moje savjetovanje“ ili točnije „savjetovanje mene“ tako i izbor tema ostavljam onome tko sjedi nasuprot meni. To je logično zar ne? Moje iskustvo govori ako ovako postavimo stvari mladi ljudi postaju otvoreni te ulaze u dijalog, zainteresirani su za rad na sebi, teme koje uvode ponekad naravno imaju veze sa situacijom koja se dogodila i radi koje su upućeni , ali i teme škole, svih vrsta međuljudskih  odnosa npr. s prijateljem, dečkom ili curom, roditeljima, profesorima, trenerima… Koriste vrijeme kako bi promišljali  o sebi, o svijetu u kojem žive, o gubicima, planovima za budućnost..

PITANJE: Radite li na uzrocima njihovih problema?
Nenad Karabaić: Ponekad naravno da radimo na uzrocima ili na onom što mladi interpretiraju kao uzrok. No  generalno smatram kako je uzročno posljedična veza ponekad prejednostavna za nešto toliko kompleksno kao što je čovjek ili ideja promjene kod ljudi. Ljudi imaju svoje ideje, koncepte i ono čime se bavimo je zapravo promjena koncepta, dakle način kako „uberem“ određenu situaciju. Da bi zajednički radili na nekom definiranom ishodu mislim da se jako mnogo moramo baviti resursima, snagama, jakim stranama  osobe jer tada dajemo priliku, stvaramo uvjete da se „probudi“ osobni potencijal koji željenu promjenu čini mogućom. Te promjene se nekada  jednostavno dogode bez da smo se direktno njima bavili mi smo pričali o „nekim drugim stvarima“. 

PITANJE: Radite li evaluaciju na kraju mjere?
Nenad Karabaić: Da, naravno da radimo. Evaluacija je osnova terapijskog rada. Kako bi bez evaluacije znali gdje smo? Gdje idemo? Kako se razumijemo? Kakav je naš odnos? Ovo su sve osnovna pitanja u savjetodavnom radu ako zaista provodimo ideju ravnopravnosti. Onaj tko se ne bavi tim pitanjima očito vjeruje da on zna što je za njegovog klijenta važno. Da postoji knjiga u kojoj sve lijepo piše što i kako bi se trebalo raditi s određenim tipom ljudi s određenim tipom problema. Tu činimo značajnu redukciju, stavljamo ljude u kutije, a za mene je to ludost. Svoj rad upravo baziram na povratnoj informaciji klijenta. Trebaju mi te informacije. Bez njih ne mogu ništa. Na kraju rada, dakle na kraju procesa koji traje od 6 mjeseci do 1 godine ponekad naravno i duže jer u međuvremenu ti naši „nedobrovoljni“ mladi klijenti postanu „dobrovoljni“ pa nastave dolaziti i nakon završetka mjere, mi im dajemo upitnik koji je potpuno anoniman i koji bacaju u zatvorenu kutiju kako bi se anonimnost u potpunosti sačuvala, kao priliku da evaluiraju cjelokupan proces što uključuje njihove pomake, ali i naš rad s njima, naše metode, naš odnos i slično. Rezultati koje dobivamo evo sad već 5. godinu za redom jasno pokazuju kako smo na dobrom putu te kako smo sve ono što smo smislili u teoriji uspjeli i primijeniti u radu.